уторак, 11. фебруар 2020.

Nije fer plašiti se


Pitala sam sebe jutros: „Dobro, da li ti od svega moraš da napraviš dramu? Ako je odgovor da, da li svaka od tih drama mora da ima baš toliko zapetljan zaplet?
Ako mora, da li bi ponekad u tim zapletima moglo da bude radosti? Ako bi moglo, zašto je nema?!“

Nisam sebi odgovorila. Samo sam se popreko pogledala, u ogledalu – jer sam pitanja postavila u kupatilu. Popreki pogled presekla je kosa lika iz ogledala, pošto sam juče napravila dramatičnu promenu frizure. I da sam htela i mogla da odgovorim, ona koja me je gledala nisam bila ja. Izletela sam iz kupatila. Da zaboravim i nju i sebe.

A o čemu se zapravo radi?

E pa vidite, radi se o tome da ja ovih dana treba da otputujem. Daleko. Na duže nego što sam izbivala iz kuće od ne pamtim kada. Sama. Moji osećaji u vezi sa tim putešestvijem ravni su odlasku na robiju. Moje strepnje su pretpostavljam slične strepnji da li ću preživeti. Pretpostavljam jer ne verujem da u iskustvu nosim nešto slično. S druge strane, nemam neki strah od smrti, makar ne izraženiji od ostalih ljudi.

Pomislio bi neko, kad bi mogao da zaviri ispod ovog oklopa, da vučem teške traume iz detinjstva. Ili da sam preživela nešto užasno, nešto što je nemoguće preboleti. Zato je i nastao oklop od prividne sigurnosti, ne bi li zavarao i mene i druge. Doduše, previše je znatiželjnika, a i nije sve za pokazivanje. Mada, za ono što ne treba svakome da se pokazuje, postoje i elegantniji paravani od verižnjače. Nije se imalo vremena tada, kad je sve delovalo, a možda i bilo, k’o rovito kuvano jaje.

Ali! To nije ono ALI. Ovo je ali koje upravo sreću kvari. I rekla bih da samo tome i služi – da zamuti radost, da ne dozvoli da se zavalim u fotelji i podignem noge na šamlicu, bez misli, bez osećanja, bez ičega. Onako: nit’ brige nit’ pameti.

Pišem ovo i razmišljam, ima li smisla. Ako ga i napišem, jer gura iznutra, ima li smisla objaviti ga? To su sve sami strahovi, slabosti, nepoverenje, neverovanje, lenjost duha. Ukratko – moja bruka i sramota.

Ovih dana treba da otputujem na jedno lepo putovanje. Na lepu destinaciju. U zagrljaj jedne bliske osobe koja me voli i koju neizmerno volim. Da sa njom provedem vremena koliko nikada nismo provele zajedno. Da raskošno podelimo sve ono što smo do sada delile na kašičicu, jer: nisu bili uslovi, nije se imalo vremena, i tako bih mogla da nabrajam sto i jedan izgovor. I uprkos svim vrdanjima glede deljenja, eto nam se pruža prilika.

Ali, neizvesnost.

Veče je. Malopre pogledah u kalendar i setih se jedne februarske večeri, pre nešto godina. Scena je bila ovakva: stojim na pragu kuhinje i gledam u uplakane oči svog tadašnjeg muža. Iza mene, u sobi je dvoje dece. Ne smem da razmišljam o čemu razmišljaju. Ujutro rano, muž će me voziti na neurohiruršku kliniku. Tamo ću ostati i narednog dana ću biti operisana. Ishod operacije – Bog zna. Ja verujem u Boga i to meni nepoznato znanje i zato kažem mužu, koga mi je žao, ali sam istovremeno i ljuta na njega: „To nam sada nije potrebno (mislim na suze). Biće sve u redu. Da li to znači da ću umreti na operacionom stolu, ostati invalid ili se vratiti kući zdrava, ja to ne znam. Ali znam da će sve biti u redu.“ Momentalno je prestao da plače. I zaključio, po ko zna koji put, da nisam normalna. Samo što mi tog puta to nije rekao.

Sutra ću se truditi da me ne uhvati putna histerija. Obećavam sebi da ću se od jutra prisećati svakog trenutka ondašnjeg 12. februara – Sveta Tri jerarha, kada sam operisana i nisam umrla na operacionom stolu. I nisam ostala invalid. Vratila sam se kući zdrava i prava.

Jer, ako dozvolim strahovima da me i ovog puta obore, onda će stvarno biti bruka i sramota. A to mi se uopšte ne sviđa. Ne bi bilo fer prema svim mojim momentima hrabrosti.

Jutros sam sebi postavila neka pitanja. Večeras odgovaram: „Provanso, eve me! Sister, stižem! Tešiću te što si uganula nogu neposredno pre one operacije. Zamisli, te dane ove godine ćemo provesti zajedno. Nećemo pričati o njima, ali ćemo slaviti život. Plačući, dakako, jer to smo ti i ja.“


Нема коментара:

Постави коментар