недеља, 29. децембар 2019.
субота, 28. децембар 2019.
Soba
U ogromnoj prostoriji, od koje bi mogao biti napravljen stan osrednje veličine, postavljen je klavir – polukoncertni, crn, neznatno oguljenog desnog ćoška poklopca klavijature. Debeo prekrivač fine prašine meko i toplo ga je zaogrnuo, obgrlivši njegovu gornju površinu, čak pruživši se brižno do oblina nogu na kojima stoji – sam i dovoljan.
петак, 27. децембар 2019.
четвртак, 26. децембар 2019.
понедељак, 23. децембар 2019.
понедељак, 9. децембар 2019.
Slovenska
U polutami sobe, u
prizemlju posleratne zgrade, u ulici platana kroz čije je krošnje svetlost
teško nalazila put, ispod drvenih polica sa knjigama prekrivenim debelim slojem
fine prašine, stajao je kauč. Na njemu su, jedna pored druge, sedele dve žene. Taj
prizor: tamni tonovi i duboke senke, nepomične ženske siluete koje uspravno
sede jedna uz drugu – mogao bi biti prenet na platno i izložen u nekoj
slikarskoj galeriji.
недеља, 8. децембар 2019.
„Pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj...“
Išla sam ulicom i videla mladu majku koja tuče dete. Devojčica, mala... nema više od tri godine, nešto neće. Ili nešto hoće. Tako majušna, još ne razume sve reči i ne zna zašto ne može da dobije ono što hoće, baš tada tog trenutka, jer ako ga ne dobije odmah, ona misli da neće nikad; i ona misli i iskustvo joj govori da je to nešto mnogo važno.
Osvrtanje
Po pravilu se
ne osvrćem. Nemam vremena. Osvrtanje zahteva pogled iza, a ja imam mnogo posla
ispred. Ono može biti i opasno, jer dok gledam pored čega sam prošla, ne vidim
u šta mogu da upadnem. Nije što se plašim da upadnem u nešto, nego me više mrzi
da se izvlačim iz koječega. Nije to samo da se izvučem, već obično upadnem u
nešto štrokavo. Da bih se oprala, moram da napravim pauzu, da preispitam sve
okolnosti: zašto sam bila tako smotana; da li je bila smotanost ili pogrešna
procena; da li sam se saplela ili sam verovala; kome i zašto sam verovala; kakav
sam interes imala (ups!). Mnogo je to pitanja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)